Opis
Monografija obrađuje razdoblje djelovanja zaklade koju je 1785. osnovao Josip II. s nakanom financiranja stipendista iz Bosne - budućih svećenika. Izvornom je nakanom bilo stvaranje svjetovnog svećenstva, ali je nakon neuspjeha u Dubičkom ratu zaklada prenamijenjena za potrebe Bosne Srebrene. Najprije su prikazane okolnosti u kojima je osnovana zaklada, dolazak prvih stipendista i problemi s kojima se proces od samog početka susreo. Intervencijama zagrebačkom biskupa Maksimilijana Vrhovca cjelokupan je proces u prvim desetljećima 19. st. osovljen na noge i postupno su u njega uključene četiri franjevačke provincije u ugarsko-hrvatskom dijelu: Provincija sv. Ladislava, Provincija sv. Ivana Kapistranskog, Provincija sv. Marije i Provincija Presvetog Spasitelja. Povratkom ovih stipendista u Bosnu ondje se osjećala svojevrsna polarizacija na dvije struje nazvane prema mjestu obrazovanja: Ugri i Talijani. Iako nije bila presudnom, ova je podjela imala dosta utjecaja u događajima Barišićeve afere uslijed koje je došlo do prekida slanja klerika sjeverno od Save. Uz to, posljednja poglavlja obrađuju i druge izazove s kojima se Bosna Srebrena suočavala - od smrti njezinih klerika do nastojanja mnogih da ostanu izvan Bosne. Svi stipendisti obrađeni su u katalogu gdje se donose njihovi osnovni biografski podaci te rekonstruira tijek njihovog školovanja. Donesen je i popis samostana svih provincija u kojima su boravili uz brojčane analize i podatke o pojedinim trendovima.
