Opis
Devedesete su bile gadne godine, ali ipak je i iz njih izniklo ponešto dobroga. Recimo, 1994. sam prvi put vidio "CABAres, CABArei". Od tada za mentalnu ravnotežu barem jednom godišnje to ponovim kao što ni na "Dark Side of the Moon" Pink Floyda ne može napadati prašina, niti se na "Tajanstvenom strancu" Marka Twaina ne može uhvatiti paučina. Dok sam se udvarao budućoj supruzi, nakon što sam joj dao pročitati "Tajanstvenog stranca" i nakon što smo zajedno odslušali "Dark Side of the Moon", odveo sam je pogledati tu predstavu. Pažljivo sam pratio na što se smije, a u kojim momentima se uozbilji. Nakon toga sam bio siguran: "Ovu mi vrijedi oženiti!" Od tada idemo u kazalište zajedno. Napokon nam je i sin dovoljno porastao da povedemo i njega. Koliko znam, on je većbarem tri cure odveo gledati razne Zijahove predstave tražeći onu koja će zaslužiti da je vodi i na "CABAres, CABArei".
