Knjiga obuhvaća jedanaest studija, povijesnopoetičkih rekonstrukcija djela dubrovačke i dalmatinske renesansne književnosti. Polemički se odnoseći prema dijelu dosadašnjih književnopovijesnih analiza, autor se kritički osvrće na neutemeljeno povezivanje hrvatske renesansne književnosti i izvanknjiževne zbilje te argumentirano rehabilitira spoznaju da tekstovi o kojima je riječ nastaju u okviru intenzivna dijaloga među književnim praksama. Polazeći od či-njenice da se književnost upravo u renesansi osamostaljuje kao kulturna praksa, kao i od činjenice da su književna djela u to doba u prosjeku podjednako snažno povezana međusobno, unutarknjiževnim odnosima, kao što su povezana sa zbiljom, autor minucioznim analizama otkriva dosad neuočene elemenate najstarijega hrvatskog pjesništva.