Description
Akademik Tonko Maroevićstihovnom se izrazu - kojim je i započeo vlastiti iznimno plodan te raznovrstan opus - okretao, ipak, relativno rijetko. Dobitnik niza pjesničkih nagrada, među kojima i naše najvažnije - "Goranov vijenac" - Maroevićje pjesme pisao, takoreći, samo kada je morao; kad su one, prema pjesnikovu doživljaju, neodgodivo nalagale da budu napisane. Slučaj je to i u novoj pjesničkoj zbirci Kazalo.
Sastavljena od četiri ciklusa, ona skladno demonstrira širinu Maroevićevog lirskoga prosedea, kao i zavidnu vještinu izvedbe; ona gradi na tradiciji i baštini svojevrsnu strogost zanata, ali potonjemu nikad ne biva robom. Autor tako suvereno pliva verlibrističkim vodama (ali uvijek uz jasnu kadencu i osjetan "duh metra"), razvija dugu formu u poemi "Drugi dvoranin", otiskuje se u niz posveta i tekstualnih potraga inspiriranih kakvom čitalačkom avanturom te se, očekivano, vraća jednom od svojih omiljenih oblika - njegovom visočanstvu sonetu.
